Neizgovoreno

Soba je topla, mučno, iako je prozor otvoren. Možda mi večera nije prijala... Kao i svakog trinaestog marta, isključujem telefon i uzimam naš foto-album. Starinski, presvučen somotom, sa flekom od vina na zadnjoj korici.
Nedostaje mi.
Prstima prelazim preko okamenjenih želja i izbledelih otisaka zajedničkih snova. Ovo je bio naš dan...


Proleće, 2002.

„Žalim ove zvučnike! Šta se sve danas ne naziva muzikom..." – mrmljam sebi u bradu i obećavam da me ovo mesto neće videti dok sam živa. Šarena masa bezličnih polugolih bića prestala je da mi bude zabavna još pre pola sata, a ove moje ludače nigde nema. Nisam sigurna ni da bih je prepoznala pod ovim svetlom, obučenu isto kao većina devojaka njene građe i muzičkog (ne)ukusa... Probijam se do šanka najbližeg glavnom podijumu, u nadi da još nije dovoljno popila. Tamo je i zatičem, u društvu tekile i dvojice kolega, kako ubeđuje starijeg čoveka u ružičastoj košulji da ih fotografiše.
Pokušavam da izbegnem upoznavanje sa njima, ali mi ne polazi za rukom. Gora napast od moje pripite cimerke je samo njeno trezno izdanje. Imena sam im odmah zaboravila, verovatno i oni moje. Naslanjam se na šank i slažem najzgađeniji izraz lica, onaj koji je i do sada odbijao umišljene pastuvčiće iz ovakvih klubova. 
„Nikad više ne idem sa njom, makar mi obećala kilo čokolade!" – zaklinjem se u pola glasa. „Onaj viši" se osmehuje kao da me je čuo, i naginje se ka meni: „Idemo napolje." Osećam njegov dah na vratu, noge me same nose ka izlazu. Sviđa mi se njegov miris.


Leto, 2002.

Gužva nikad nije bila gora! Sva sreća da smo krenuli taksijem, uvek mogu da pobegnem glavom bez obzira... „Neiživljeni bandoglavi skotovi!" – ponavljam u sebi posle svake sirene. „Manifestacije seksualnih frustracija vozača" već postaju nepodnošljive. Prstima dobujem po naslonu suvozačkog sedišta, a najradije bih vrisnula da prozori popucaju. Nisam ni htela da izlazim iz kuće...
Planirala sam da vikend provedem u krevetu, sa mnogo slatkiša i bar tri filma o krvoproliću. Poslednje što mi treba kad sam u ovakvom stanju je zajednička kupovina. Stvarno, koja 'ružičasta' emisija mu je dala ideju? Nije da ne volim da budem sa njim, ali, moj dan je samo moj. 
Ako se kolona ne pokrene za sto sekundi bežim i ne osvrćem se. Jedan, dva... šest... dvadeset...
Iznenada, on otvara vrata i svečano me poziva na ples preko ulice. Sladak je. Možda mu i oprostim ovaj izlet. Na trotoaru me dugo ljubi a onda uključuje aparat. Smejemo se začuđenim prolaznicima dok ovekovečujemo naš odraz u vratima neke nove banke. Privlači me njegova spontanost.


Zima, 2003.

Miris sveže ofarbane stolarije, rezak, useca mi se u nozdrve. Žurka povodom useljenja njegove sestre u novi stan je, po njegovom mišljenju, idealna prilika da upoznam celu porodicu. Ja nisam toliko sigurna. 
Ne znam da li je u pitanju nervoza ili polarni minus napolju, tek, prsti mi otkazuju poslušnost. Jaknu nekako i uspevam da raskopčam, ali su pertle daleko veći izazov. Trudim se da se izujem ne naslanjajući se na besprekorno beli zid, već zajapurena, a on kroz smeh kuka kako će najbolji parčići mesa da se pojedu dok mi uđemo.
Moj trijumfalni osmeh i njegov aplauz prekida bljesak nečijeg digitalnog. Golica me dok ulazimo u sobu. Prija mi.


Jesen, 2004.

Mislila sam da samo ja ovoliko volim vašare! To je jedina prilika u kojoj mogu da tolerišem bezvrednu muziku – ona samo doprinosi raspoloženju.
Sedimo na velikom ringišpilu i držimo se za ruke. Ja se krijem iza ogromne šećerne vune, on nosi roze šešir koji je osvojio u 'boksu'. Ovo nam je šesta vožnja zaredom. Ostatak društva je već otišao na 'gusenicu' ili tako nešto, ali mi ne odustajemo dok ne uhvatimo igračku. 
Sa novom frizurom, bradom i tim šeširom izgleda kao gej vođa terorističke organizacije iz Teksasa. Nisam se ovoliko smejala još od... od našeg poslednjeg izlaska, čini mi se.
Odnekud se pojavljuje moj brat, sa kamerom, i zahteva da uradimo nešto 'zaljubljeno', za uspomenu. Ja odbijam tvrdeći da mi je romantika nepoznat pojam, ali moj 'kavaljer' teatralno skida šešir i probija se kroz oblak šećera da me poljubi. Do kraja vožnje pokušava da očisti bradu i kosu. Obožavam ga.


Leto, 2005.

Sunce progoreva kroz pretanku posteljinu i ne dozvoljava mi da ponovo zaspim. Zarivam glavu u jastuk. Ne pomaže. 
„Podseti me, zašto smo spavaću sobu smestili na istočnu stranu?" – obraćam mu se 'jutarnjim' glasom.
„Jer moje zmijsko telo najbolje izgleda ujutru i ne bih da ti uskratim taj prizor" – kroz smeh mi odgovara.
Kafa je već na stolu, njegovo odelo visi na vratima. Protežem se, lagano otkrivam i navikavam oči na svetlost. Fotografišem prvo jutro u zajedničkom stanu i izvlačim iz kreveta da mu na naš način poželim dobro jutro. Ovo je sve što mi treba.


Proleće, 2006.

Tradicionalne partije pokera već skoro godinu dana održavaju se kod nas. Kažu da je atmosfera najprijatnija. Ponosim se domom kakav smo stvorili ovde. Srećna sam. Dnevna soba je puna dragih ljudi, čak je i moj ludi brat došao iz drugog grada. Moj bivša cimerka peva uz reklame na radiju, njen muž doliva piće. Ostali gosti igraju podeljeni u parove. Vazduh u sobi miriše na smeh. 
Na pola partije, bez najave, naglo, on se spušta na jedno koleno. Uzima me za ruku i navlači prsten, ne pitajući me ništa. Kartanje je prekinuto, svi čekaju moju reakciju, a ja ne mogu da se pomaknem. Ne čujem nikoga, ignorišem bliceve, čestitke i zagrljaje. Upijam samo njegov topao pogled i sigurnost koju obećava. Znam da je moj.




Čujem da otključava vrata i brzo odlažem album. Nikad mu nisam rekla da dišem samo kad je tu. 
„Večerao sam u gradu, idem da legnem." 
Zadržavane suze mi peku utrobu.
„Važi, ja ću prvo do kupatila."
Daću mu dovoljno vremena da se napravi da spava.