Čarls Dikens - Pripovest o dva grada

A Tale of Two Cities - Charles Dickens

Suptilan, skoro ruski smisao za detalje. Svaka sitnica, kao slučajno pomenuta na prvim stranama, do poslednje raste i nalazi primenu. Svaka osobina svakog sporednog junaka, tek naznačena u prvom opisu, predstavlja još jedan kamen (šaku peska, čašu vode, komad gvožđa) za temelj čitave priče. 

 

A priča je lepa, lepljiva, topla, kao ostaci fila za tortu na žicama miksera. Porodična.

Vrtoglava i uprkos tome stabilna, u isto vreme vedra i gruba, priča o snazi porodice i čiste ljubavi.

 

Nijedan lik se nije "pokajao", ni "preobratio u dobrog i uzornog hrišćanina", što mi se naročito sviđa. Svaki je u sebi oduvek imao sve što na kraju romana pokazuje, i pažljivi čitalac (kakvim i sebe smatram, naravno), iako nemoćan da još na početku nasluti razvoj događaja, može sa sigurnošću reći kako bi se u kojoj situaciji koji od junaka ponašao. Ovo ne znači da je delo plitko i manje slojevito. Naprotiv.

 

Poput nikad završenog pletiva gospođe Defarž, i glavna priča uspeva da se razvije sama u sebi. Čineći od naoko nevažnh čvorića najvažnije, ona izvrće lice na postavu i kroz njih propliće najrazličitije šare, ne menjajući pritom osnovni stil.

 

 

Omiljeni lik: Sidni Karton (očekivano)

Najbolje naslikan lik: Osvetnica, možda i Džarvis Lori

Uz čitanje slušati: Ništa. Svaki zvuk spolja ugrozio bi muziku koraka, giljotine, zatvorskih rešetaka, otkucaja sata i kucanja na vratima koja iz knjige dopire.