Na međi

Visok, pravih leđa, u odelu na kome se više ne razlikuju fabričke šare od masnih fleka, neznatno vukući desnu nogu koračao je Prosjak. Duga kosa padala je preko prljavog poveza na desnom oku, prazan desni rukav se izvukao iz džepa i jezivo landarao na vetru. Izbegavajući barice na trotoaru, pazeći da u prolazu ne dodirne nikog, približavao se reci. 

Sunce je uspelo da progori tamne zavese, i Prosjak se divio igri svetlosti na površini blatnjave vode. Nikad mu nije bilo jasno zašto malo ko primećuje lepotu rađanja dana. Svi nekud žure, kažu, da bi preživeli... A čemu takav život? Bos, obogaljen i zanemaren, imao je u sebi više mira i sreće nego bilo koji od prolaznika. Niko od njih nije podigao svoje zdrave oči ka nebu, i nije video tri bela zraka koja se kao tri ruke spuštaju do reke, čini se, da bi se oprale u njoj. Prateći ih pogledom, uočio je par novih cipela na kamenoj ogradi mosta. Ne razmišljajući previše o svom postupku, zahvalan Bogu i bivšem vlasniku što su baš njegov broj, Prosjak ih obu i nastavi put.
   
Nije prešao ni desetak koraka a već su ga nažuljale. „To mi je kazna što diram tuđe" – pomisli, ali ipak sede na ogradu i izu se da proveri. U desnoj su bile dve zgužvane novčanice od deset dinara, a u levoj tiket iz kladionice. Novac je odmah stavio u džep, a potom stao da proučava parče papira. Preko gomile odštampanih brojki, slova i znakova koji mu ništa nisu značili, olovkom je, odsečnim, čvrstim rukopisom, bilo napisano: „Nemojte ni da me tražite, nema ko da me ukopa. Ne želim da čekam prirodnu smrt... Kad me već način života ne kvalifikuje za raj, način umiranja sigurno neće."


* *

„Op, op! Barsa!" – dreknu neki pijanac na ulici. Pogrbljen, raspasan, vonjajući na rakiju i znoj, Kockar se dotetura do njega. „Šta bilo?" – upita ga ne želeći da sazna odgovor. Već mesecima nema sreće. „Barsa, brate, dva – nula! Dobio sam! Ti, na koga si igrao?" Ne odgovorivši ništa, otrežnjen i slomljen, nesposoban da prelomi jezik ni da opsuje, Kockar se žurno udalji.

Trebalo je to da uradi još u sedamnaestoj, kad se prvi put napio kao zemlja, kad je udario Oca i uzeo mu pare... Ili kad je prodao Njena kola da vrati dug sa pokera, a Ona mu nije rekla ni reč... Ili kad je prvi put uhapšen na onoj borbi pasa... Ili  kad je... Ili kad Ju je prebio kao životinju i ostavio da krvari nasred kuhinje jer je platila račune od njegovog dobitka na ruletu... Ili... Ma nema on dovoljno života da ih sebi oduzme svaki put kad uništi tuđ!... I trebalo je da ga ostavi, još i ranije, kad je u njihovu kuću doveo „kolegu" koji je pokrao nakit Njene majke i istraumirao Dete... A on nije mario ni za šta osim kocke, jebala ga ona! Kad bi mogao da se ubije po jednom za svaku Njenu modricu! I ne treba da mu oprosti, nikad! Ali nije on kriv, zavelo ga je društvo... Bio je tako miran, pažljiv... Nije on kriv... Oni su ga doveli dotle, oni će da ispaštaju za njegovu smrt... Ne... Sam je... Ne sme da laže sad, na kraju... Ubio je Majku svojim ponašanjem, Oca nikad nije posetio u bolnici... Za vreme Njenog porođaja bio je u kladionici, a Ona je praštala... I Nju bi ubio da nije pobegla... Tukao je Dete, krvnički, samo kad bi mu pomerilo daljinski... Takav neotac ne treba da živi... Tako je. Do mosta, pa dole. Dole...
   
Ljudi još nisu krenuli na posao, samo se poneka izgubljena duša vukla po gradu, vraćajući se porodici kojoj ne treba, sa pijanke koje se neće sećati. Tek probuđeno sunce bilo je preslabo da zbaci svoj tmurni teret, i ni jednog zračka nije bio da isprati Kockara do konačnog dna. Čkiljeći nad kletim tiketom, odlučnim pokretima ispisa svoj testament i presudu. Pre skoka je skinuo cipele, namenivši ih prvom bosom koji naiđe. Kao da se u njemu promeškoljio onaj dobroćudni dečko, na koga je zaboravio pre više decenija, i naterao ga na poslednji samilosni čin... Dugo je, onako smiren i siguran, stajao na ogradi i gledao u reku. Nije ga dozivala, ni terala od sebe. Bila je mutna poput poslednje čaše koju je iskapio pred polazak, ravnodušna prema njegovim nemim pokušajima da joj se obrati. Poslednje parče vazduha imalo je ukus izduvnih gasova i gradske, teške magle...


* *

Obuvajući ponovo svoje nove cipele, Prosjak je imao čudan osmeh na zdravoj polovini lica. Nikad neće razumeti one koji beže iz života... 
   
Na frontu je ostavio ruku i oko, nikad ne saznavši za čije babe zdravlje. U domovini... Ha! Domovini... Nema on to, nije ni imao. U zemlji za koju se borio čekali su ga grobovi. Kuću je prodao za lečenje, jer ga nije bilo na njihovom prokletom spisku... Čak ni kad je oteran sa Trga, kao da ga zagađuje, nije pomislio da huli na Boga. Opsovao je, prosuzio, i našao novo mesto. Život nije lep, ni dobar, ni pravedan... ali nam je poklonjen. A on se na poklon neće potužiti. Sve što ne mora da plati, prihvatiće i naći mu primenu, kad – tad. Evo, da se ubio pre deset godina, ne bi upoznao pop-Miljana, ne bi pomogao onom Cigančetu da pokupi kutije, propustio bi hiljade izlazaka sunca, hiljade crkvenih zvona u podne, bezbroj dečijih osmeha... Istrpeće i stotinu uvreda, ako za njima sledi bar jedan blagoslov.

„E, budalo nezahvalna!"- povika prema reci i glasno se nasmeja privlačeći zgrožene poglede prolaznika. Sunce se ponovo izgubi među pokrivačima, i kaljava boja reke podseti Prosjaka da je vreme da krene. Promrmlja neku vrstu molitve za dušu svog darodavca, zasmeja se još jednom i odšepa prema crkvi. Nedelja je, biće hleba.